Zdravko Mlakic

General i magarac
Untertitel


Rediroma-Verlag

Copyright (2022) Re Di Roma-Verlag

Alle Rechte beim Autor

www.rediroma-verlag.de

Ilustracija: Liz de Souza "Ad Majorem dei Gloriam"

Knjiga „General i magarac“ Zdravka Mlakića

Recenzija

Zdravko Mlakić, rođen u bosanskom selu Bučićani 1963. godine, narodni je pjesnik i pripovjedač, koji je objavio više zbirki pjesama, a sada se pred nama nalazi prva njegova pripovijetka - „General i magarac“. Pripovijetka je, u stvari, autobiografsko djelo u kojem je Mlakić ispripovjedio događaje u zaraćenoj Bosni i Hercegovini u razdoblju 1992.-96. g. i epilog nakon svih ratnih događaja. Kao etno-pripovjedač, ili narodni pripovjedač, Mlakić prikazuje malog čovjeka bosanskih prostora, koji je uvučen u ratni vihor i bori se protiv nastupajućeg zla.

Da bismo razumjeli ratna zbivanja u kojima se Hrvati bore protiv bosanskih muslimana i Srba, Srbi protiv muslimana i Hrvata i, naravno, muslimani protiv svih drugih – morali bismo razumjeti osnovne crte povijesti tih prostora. Bosna je, sve do turskih osvajanja na području Bosne i Hercegovine u XV. stoljeću, bila Hrvatsko Kraljevstvo koje je radi dinastičkih sukoba podijeljeno na dva dijela (vidi npr. Ferdo Šišić, „Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350.-1416.)“) i s većinskim katoličkim stanovništvom. Kada su Turci podjarmili Bosnu stanovništvo je radi privilegija počelo prihvaćati islam, ili pravoslavlje, ali se plemstvo sjećalo hrvatskog nacionalnog identiteta i nakon pada Turske bosanski muslimani se masovno vezuju za Zagreb i školovani sloj se smatra Hrvatima islamske vjeroispovijesti (vidi: Mirsad Bakšić, „Doprinos muslimana hrvatskoj kulturi i državi“, Ferid Karihman, „Hrvatsko-bošnjačke teme“).

Poslije srbijanske okupacije Hrvatskog Kraljevstva 1918. muslimani godine 1925. stvaraju političku stranku koja se zove „Jugoslavenska muslimanska organizacija“ i ta organizacija je kasnije u oporbi u zajednici s katoličkim Hrvatima u „Hrvatskoj seljačkoj stranci“, da bi zbog velikosrpskog terora u Kraljevini Jugoslaviji (1918.-1941.) nakon pada prve Jugoslavije svi predstavnici muslimanskog javnog života podržali Nezavisnu Državu Hrvatsku i pristupili njenoj organizaciji. Srbijanski teror nad muslimanima u razdoblju oko 1945. do oko 1965. kao i Titova ponuda stvaranja muslimanske nacije, doveli su do toga da se bosanski muslimani izdvajaju u poseban korpus i toj novoj naciji pokrajinsko ime „Bošnjak“ (prezime hrvatskih katolika) pretvaraju u novo nacionalno ime „Bošnjaci“. Ovo prianjanje uz titoizam i novi politički identitet, što je podrazumijevalo suradnju s komunističkom velikosrbijanskom vlašću, doveli su do muslimanskog zaziranja od Hrvata, do odbijanja hrvatskog nacionalnog identiteta i do velike mržnje prema hrvatskom katoličkom stanovništvu, što je u ratnim previranjima 1992.-1996. rezultiralo žestokim odbijanjem Hrvata i, konačno, s ratnim sukobom, radi okrupnjavanja muslimanskog teritorija na uštrb katoličkih Hrvata, koji su tako postali jedini Hrvati na prostoru Bosne i Hercegovine.

Pravoslavlje na tlu Bosne i Hercegovine doveli su i umnožili Turci: biti katolik Turcima je značilo biti podanik Pape i državni neprijatelj, a biti pravoslavac značilo je Turcima pokornost njima podložnome Carigradskom patrijarhu. I tako su katolici, ako žele ostati kršćani, radije birali privilegirano pravoslavlje, nego li progonjeno katoličanstvo. I na taj način smo, s formiranjem nacionalnih skupina sredinom XIX. stoljeća i uz obilnu propagandu Ilije Garašanina (1812.-1874.), šefa srbijanske obavještajne službe, (koji je širio svoje ogranke za posrbljivanje pravoslavaca i u Crnoj Gori) u Bosni prvi puta dobili današnje Srbe – posrbice pravoslavne vjere. Sve je ovo oblikovalo kasnije događaje, koji su iznova kulminirali u spomenutom ratu u BIH, gdje su se svi borili protiv svih, a dio te priče ispričao nam je u živim sjećanjima Zdravko Mlakić.

Radnja pripovijetke započinje Mlakićevim radom u bosanskoj tvornici oružja, „Bratstvo“, gdje se s početkom obnovljene srpske agresije među radnicima započinje razvijati ugođaj uzajamnog nepovjerenja. U to vrijeme Srbi napadaju i razaraju hrvatski grad Vukovar i iz te tvornice srbijanskim okupatorima i napadačima željeli dostaviti topove i drugo oružje, što Hrvati onemogućuju, organizirajući i obrambene barikade protiv mogućih napadaja Srba i srpsko – komunističke Jugoslavenske narodne armije. Tu se prvi puta vidi i neprijateljstvo muslimanskog stanovništva, koje pokazuje svoju privrženost Srbima, a i njima su za sve krivi Hrvati. Tako u Srednjoj Bosni dolazi do prvih razdvajanja „bratskih naroda“.

U Jugoslaviji Srbi su bili privilegirana manjina, pa Mlakić opisuje kako je mjesto nazvano po nekom komunistu, Đuri Pucaru, nazvano Pucarevo i ondje su Srbi prebivali u bogatstvu i blagostanju, čime se Hrvati nisu mogli pohvaliti, jer se nije jelo iz istog lonca, pa je i zbog toga buktila mržnja: svi su ravnopravni, ali su Srbi u Jugoslaviji uvijek nekako najravnopravniji. Otud i sjećanje na sudbinu tog mjesta.

Naslov „General i magarac“ vezan je uz sjećanje na izjavu generala Ljube Ćesića – Rojsa, koji je se jednom osvrnu na poštenje nove vlasti i njenih podanika, pa reče – „Tko je jamio, jamio je“, u prijevodu „tko je uspio krasti bez kazne – uspio je“. U komunističkoj Jugoslaviji krađa je bila redovno stanje duha i života: na poslu su radnici krali sve od WC papira do mesa u radničkim restoranima: taj mentalitet legalizirane komunističke krađe prešao je na mnoge i mi vidimo kako Mlakić opisuje krađe u ratu, nekažnjenu krađu prozorske drvenine u njegovoj novoj kući, nekažnjenu podjelu vojnih mirovina onima koji ih nisu zaslužili, nemogućnost sticanja mirovine onima koji su je zaslužili itd. Cijelo vrijeme Mlakić se bori i s tuđim lopovlukom i ostavlja svjedočanstvo o jednom vremenu komunističkih i komuniziranih Ostapa Bendera, po modelu Sovjetskog Saveza. Divna je bila ta velika Srbija (Jugoslavija) i njezino nasljeđe: rodila je bande nesposobnih, a podobnih i jednako tako nesposobnih. „Generali“ i generali bez rata su dobivali činove i položaje bez zasluge, plaće bez rada i truda, a hrvatski magarac se namučio da svoju plaću pošteno zaradi.

U cijelu priču Mlakić unosi i osobne događaje i osobne tragedije, on opisuje život koji je bio prožet dubokom pobožnošću prema Svetoj Bogorodici i ta pobožnost mu je davala snage da živi, da se bori i da se izbori za svoje mjesto pod suncem. Budući da ga korupcija Bosne nikada nije podložila i potkupila Mlakiću je bilo teško i tako je otišao u tuđinu da ondje nastavi svoju borbu. U toj svojoj borbi Mlakić nastavlja živjeti dubokom katoličkom vjerom i u svjetlu te Mlakićeve katoličke vjere ispričana je ova priča.

Mr. sc. Emil Čić

Akademik HAZUDD,

Basel (Švicarska) – Zagreb (Hrvatska)

General i magarac

Zovem se Zdravko Mlakić i jedan sam od tri ili četri s takvim imenom i prezimenom pa ponekad dođe do zamjene indetiteta. No, ja sam sin Marka i Mande te me to rodoslovlje čini jednim i neponovljivim. Napočetku sam htjeo, nekako da sebi i drugima kažem, da za činiti dobro nikad nije kasno. Evo i ja poslije nepunih trideset godina od domovinskog rata, želim da pokažem i dokažem da se neke nepravde mogu, trebaju i moraju ispraviti pa makar i poslije ovih godina. Želim svijetu i sebi pokazati i dokazati da odličja koja su Hrvatima dodjeljivana a to su Trolist, Pleter te red Sv. Katarine, itd. Ta odličja su dijeljena odmah iza rata i evo poslije ovih tridesetak godina mogu da se i revidiraju ili čak oduzmu. Ja sam uzeo sebe za primjer. Vjerujem da Vas, dragi čitatelji ove knjige, ima još ovakvih, te vas potičem, da si pomognete, zbog ove nepravde. Naravno, mnogi će se pitati a kako. I ja sam se to pitao punih trideset godina. Nije ni mudro ni pametno od mene što sam čekao ovoliko vremena. Priznajem nisam ni mudar ni pametan, a jesam što jesam, a u prvom redu, jesam strpljiv. Evo ta krepost dragi moji čitatelji, vjerujem krasi i vas, te stoga se nećemo ni čuditi ni ljutiti na mene zbog proćerdanih svih tih godina. Što me je napokon ponukalo da ovo pišem? Reče jednom jedan naš general: „Ko jamio, jamio”. On reče i nikom ništa, pojeo vuk magarca. Što nam je general poručio? Vjerujem iz ovo malo mojih riječi, da vam je već sasvim jasno. General je nama, koji nismo ništa „jamili” poručio da smo, pogodite šta. Dakle, general je nama poručio da smo magarci. Baš to. Neznam samo da li ovo „magarci” da napišem s velikim ili malim slovom. Veliko ili malo svejedno, magarac je Magarac. Govorim o sebi. Čekat ove godine, i borit za sebe, pa vala i sam se sebi činim da sam magarac ili bolje rečeno magarčina. Govorim u prvom redu vama, dragi moji istomišljenici, koji niste ništa „jamili”. Ako vam ova konstatacija da ste magarci išta znači, krenimo dalje, da vidimo što ja mislim, što sam baš ja taj. Dakle, govorimo o tome „Ko jamio, jamio”.